'Okupacija' Kassákova muzeja u osamdeset dana


napisao Željko Kipke

PDF Download: Klikni ovdje.
 

U veljači 2012. navršilo se 88 godina od objavljivanja crno-bijelog linoreza bauhausovske orijentacije Farkasa Molnára u mađarskom avangardnom časopisu Ma pod uređivačkom pali­com Lajosa Kassáka (peti broj za 1924.). Broj je izašao u Beču jer je njegov urednik zbog političkih nesuglasica s vo­dećim zagovornicima komunističke doktrine morao na­pustiti Peštu te je s nekolicinom bliskih suradnika u tuđoj sredini nastavljao svoj radikalni umjetnički aktivizam. Isti se linorez krajem siječ­nja našao na zidu Kassákova muzeja u središtu budim­peš­tanskog Óbuda (Stari Budim), ali u ponešto dru­gačijim okol­nostima. Izložen je kao dio impozantne zbirke avangardne umjetnosti u vlasništvu Marinka Sudca te uz radove Ivane Tomljenović Meller. U međuvremenu je mađarsko društvo s Kassákova imena maknulo stigmu disidenta, a njegov se poli­tički, književni i likovni aktivizam preselio na zidove sim­patič­nog muzeja (1976.) u nekadašnjoj palači obitelji Zichy. Četiri stoljeća stari dvorac neko je vrijeme u bliskoj prošlosti služio kao skladište vojne odjeće sve do 1945. godine. Iste je godine zbog posljedica siječanjskog granatiranja porušen Farkašev dvoetažni budimpeštanski studio, a njegova je stanara taj vojni manevar na kraju Drugoga svjetskog rata stajao glave.

 

Crno-bijeli linorez prikazuje izometrijski plan vile i stilski je blizak konstruktivizmu, općeprihvaćenom obrascu dvadesetih godina prošloga stoljeća, i to od Rusije do Nizozemske pa sve do jugoistočne Europe odnosno Balkana. Vjerojatno je činje­nica stilske umreženosti europske avangardne umjetnosti izme­đu dva rata utjecala na sakupljačku strategiju hrvatskog kolekcionara. Na taj smjer svakako upozorava i naslov izložbe Krugovi interferencije kojim ekipa Instituta za istraživanje avangarde nastoji ostaviti upečatljiv dojam u prostorijama mađarskog muzeja posvećenog Kassákovoj mobilnosti. Taj je dojam važan i zato što se rijetko kad pruža mogućnost osvje­žavanja povijesne građe, inače pedantno obrađene i uredno arhivirane, koju više ne treba dovoditi u pitanje, naravno uz pretpostavku da će svako novo istraživanje samo potvrditi postojeće stanje stvari. Malo je toga u toj građi ostavljeno nedorečeno i gotovo da nema mjesta za neki veći zahvat. Nova ravnateljica muzeja, u europskim razmjerima jedinstvene insti­tucije posvećene izričito umjetničkom eksperimentu, ipak je u pozdravnom tekstu u katalogu izložbe ustvrdila kako pri­vatna inicijativa može promijeniti rakurs prema prošlosti. U stanju ga je mijenjati zato što se privatna kolekcija ne drži istraživačkog standarda nego ovisi o ‘nosu’ svojeg vlasnika. Strastveni je sakupljač neopterećen klišejima. On povezuje i istra­žuje njemu interesantne pojedinosti pa se gotovo na eksperimentalan način odnosi prema prikupljenoj građi. U takvim okolnostima, tvrdi Edit Sasvári, neminovno se diže prašina sa starih dokumenata, mijenjaju rakursi te se na njih baca novo svjetlo. Suradnju s Virtualnim muzejom avangardne umjetnosti iz Hrvatske ravnateljica doživljava kao novi, akti­vistički pristup staroj materiji te kao mogućnost da se mrežom regionalnih veza uspostavi drugačiji pristup europskom mo­dernizmu. Dakle, ne više na razini nacionalnog kompleksa ili prema hijerarhijskoj ljestvici središnjih i perifernih umjetni­čkih zbivanja, već obrnuto ‒ gleda ih kao mrežu paralelnih aktivnosti, međusobno povezanih te jednako vrijednih i va­žnih bez obzira na državne granice. Blisko metafori koju otvara početni dio naziva za privatni muzej iz Zagreba (Virtu­alni muzej avangardne umjetnosti).

 

Ekipa spomenutog muzeja od ra­nih začetaka ideje o virtualnoj instituciji koja će u punoj formi zaživjeti kao donacija gradu Varaždinu dje­luje eksperimentalno. I njezin vlasnik (Marinko Sudac), i njezin direktor (Branko Franceschi) te povremeni i stalni suradnici (od Ješe Denegrija, Feđe Vukića pa sve do Želimira Koščevića) vlastitim an­ga­žma­nom pokazuju da se povijesnu građu može aktivno uključiti u svakodnevicu umjetničkih zbivanja. Drugim riječima, potvr­đuju tezu da se promocija kompleksne zbirke može ravno­pravno nositi sa zbivanjima na suvremenoj umjetničkoj sceni. Potrebne su samo svježe ideje i neuobičajeni rakursi, poput sidrenja Titova broda u riječkoj luci početkom prošle godine. Na njemu su punih deset dana umjetnici radikalne pro­veni­jencije predstavljali radove koji su nastali kao otpor socijali­zmu i komunističkoj doktrini. Ne zbog toga, prema tvrdnji vlasnika kolekcije, da bi se pokazalo kako je ‘pokret’ umjetni­čkog otpora u doba Željezne zavjese prema Zapadu imao ra­zloga za duhovnu pobunu, nego zato da bi se ukazalo na mre­žu nevidljivih veza između umjetnika koji se možda nisu po­znavali, ali su upotrebljavali sličan jezik i metafore. Usidreni Galeb bio je više od pukog simbola za diktatora, njegova puto­vanja i represiju. Služio je kao metafora – Područje zastoja ­– za povezivanje različitih umjetničkih poetika. Nefunkcionalan kao ploveći objekt, ali zato kao skromno dizajniran kompleks u duhu šezdesetih, atraktivan za virtualnu vezu umjetnika od sjevera Poljske pa sve do jadranske obale. Tom se prigodom u Rijeci zatekao i Jaroslaw Kozlowski, poljski umjetnik međunarodne reputacije koji je zbog svojih autorskih gesta trpio nevjerojatnu represiju pod čeličnom upravom sovjetske administracije.

 

Postavljanje preko­oceanskog ureda u New Yorku, točnije u Brooklynu tije­kom listopada prošle godine (2011.) posljednji je manevar zagrebačkog Instituta prije odlaska u goste u mađarski dvorac. Tom je prigodom Branko Franceschi, osim što je američkoj javnosti uživo distribuirao ideju ‘nevidljivog muzeja’, postavio izložbu na temu psihodelije u kontekstu popularne glazbe i predkonceptualne prakse u bivšoj Jugoslaviji. Veći dio ma­terijala na izložbi posuđen je iz Kolekcije Marinko Sudac. Hrvatska je publika izložbu mogla vidjeti u susjednoj Ljubljani u Galeriji ŠKUC kamo je preseljena krajem prosinca, a kritičari američkog tjednika Village Voice svrstali su je u petnaest newyorških top izložbi za prošlu godinu. Neiscrpnom entu­zijazmu zagrebačkog kolekcionara treba svakako dodati pro­jekt okupljanja članova slovenske umjetničke skupine OHO, četrdeset godina nakon što su se njezini članovi razdvojili i krenuli svaki svojim putem. Nekolicina u dolinu Šempasa, a drugi preko oceana u Ameriku gdje su nastavili razvijati doktri­nu reizma prema kojoj su s lakoćom brisali granice iz­među umjetnosti i svakidašnjice. Riječ je o vrlo inspirativnoj doktrini koja također, negdje iz drugog plana, diktira tempo i strategiju zagrebačkoga sakupljača avangardne umjetnosti. Slovenci su se okupili u prostorijama zagrebačkog MSU-a u jesen 2010. godine. Tom je prigodom renomirani pjesnik i član OHO-a To­maž Šalamun istaknuo značaj okupljanja u za­grebačkoj insti­tuciji. Naime, nakon njihove izložbe 1969. go­dine na Kata­rinskom trgu u nekadašnjem sjedištu muzeja (Preci), dobili su poziv za New York te je krenuo širi interes za njihovo djelovanje.

Recentna ‘okupacija’ Muzeja Kassák u duhu je zenitističke ideje o osvajanju europskog teritorija no­vim idejama i za­jedničkim interesima. Kao što su svojedobno, između dva rata, glasnogovornici nove kulture propagi­rali du­hovno zajedništvo, me­đusobno surađivali u časopisima te objavljivali i reklamirali jedni druge, tako je zagrebački kolekcionar u mađarsku metropolu otišao po sličnom zadatku. Otišao je uspostaviti aktivniju vezu između privatnog i javnog interesa. Naime, učio je na primjerima suradnje Kassákova (Ma) i vojvođanskog časopisa (Út), na modelu razmjene sa­držaja između suradnika u Zenitu (Ivan Goll, Boško Tokin, Lju­bomir Micić) te bliskih suradnika i kolega Lajosa Kassáka (Sándor Barta, Lajos Kudlák, Janos Mácza). Beogradska teo­retičarka književnosti Vidosava Golubović u popratnom tekstu izložbe na temu suradnje balkanske i mađarske avangarde navodi nekoliko zanimljivih činjenica. Navodi podatak kako su vojvođanski avangardisti stupili u vezu sa zenitistima preko Beča, uz Kassákovo posredovanje. Zatim spominje Farkasa Molnára kao vrlo aktivnog suradnika u vojvođanskom časo­pisu tijekom 1924. godine. Navodi ime mađarskog kritičara (János Mácza) koji se zalagao za širu recepciju časopisa Zenit i nje­govih suradnika. Isti je kritičar bio zaslužan za uvrštavanje Zenitovih publikacija na izložbu Revolucionarne umjetnosti Zapada u Moskvi 1926. godine. Gotovo sve publikacije koje u tom kontekstu navodi beogradska teoretičarka sastavni su dio Kolekcije Marinko Sudac te su do sredine travnja bile izložene u vitrinama mađarskog muzeja. Primjerice, Micićeve publi­kacije (Kola za spasavanje, Aeroplan bez motora), roman i zbirka pjesama njegova brata Ve Poljanskog (77 samoubica, Panika pod suncem), roman i zbirka poezije Marijana Mikca (Fenomen majmun i Efekt na defektu), objavljeni brojevi ča­sopisa Zenit, reklamni letci koji su ih pratili itd.

 

S druge stra­ne, nakana je Kolekcije bila predstaviti i gotovo nepoznate hrvatske autore u stranoj sredini i sučeliti ih s kolegama iz susjednih regija. Premda su bili aktivni u razdoblju ‘umjetničke Inter­nacionale’, njihova je ambicija bila posve drugačijeg smjera. Primjerice, Ivana Tomljenović Meller kao bauhausov­ski đak na izložbi se našla tik do Farkaša Molnára. Za razliku od mađarskog kolege koji je intenzivno slijedio weimarsku umjetničku doktrinu, ona je za račun zavodljive svakodnevice u potpunosti zanemarila umjetničku karijeru. No, u konstelaciji di­namične kolekcije i njezina vlasnika sve je moguće. Čak je moguće ispraviti nedostatak spomenute ambicije – uz na­pomenu kako je sličan tip indiferentnosti posve neshvatljiv novim naraštajima umjetnika. Ostavština Travelera čudesan je materijal koji se također našao na promotivnoj listi za Bu­dimpeštu. Sudeći prema nedavno pronađenim kolažima, foto­grafijama i pisanim dokumentima, manje je poznata zagre­bačka grupa svoja zajednička druženja, sastanke i putovanja sa zadrškom smještala u područje umjetnosti. Zbog toga je gotovo osam desetljeća ostala u anonimnosti, čekajući na pravi trenutak i kolekciju koja će je gurnuti na danje svjetlo. Za početak to je recentni iskorak prema mađarskoj metropoli. Braća Plavšić, Čedomil i Dušan, pa nezaobilazni arhitekt Josip Seiessl, zatim Miho Schön, zaljubljenik u avione koji će ga stajati glave, pa somnambul Vlado Martin Pilar koji će stradati zbog genetski urođene potrebe za noćnim šetnjama, neistra­žen su kompleks hrvatske umjetničke scene. Oni su, prirodno, u početku gra­vitirali zenitističkim idejama, no svojevrsnim su ‘umjetničkim nemarom’ vrlo rano nagovijestili nove oblike umjetničkog aktivizma. Kao da su, između ostalog, nagovijes­tili i elemente ‘gorgonaške’ strategije u zlatnim šezdesetima. Zag­re­bački su ‘putnici’ posebnu pozornost poklanjali foto­gra­fiji, albumima i kolažima, dakle svemu što je blisko mediju pok­retnih slika, pa su i na medijskoj razini pravdali zajednički naziv za skupinu. Priča o kolekcionarevu ‘nosu’ svoj je epilog, na koncu, dobila prikupljanjem ostavštine Travelera te vrlo jasno kaže da se minimalne promjene u percepciji prošlosti zbivaju zaslugom pojedinca ‒ izravnim angažmanom, eksperi­mentalnim duhom, brojnim putovanjima i kontaktima te ži­vom suradnjom s umjetnicima, a ako oni nisu živi tada sa ču­varima ili na­sljednicima začudnih materijala. Nikako prema ka­talozima, strogim pravilima kustoske prakse ili u sjeni trome institucije.

 

Zbog raznorodnog materijala koji je zagrebački kolekcionar u međuvremenu prikupio na svojim putovanjima diljem sre­dnje i jugoistočne Europe, svaka ozbiljnija izložba u regiji na temu avangardne umjetnosti 20. stoljeća – zaključno s po­četkom osamdesetih – nužno mora posegnuti u njegov re­gistar i posuđivati reprezentativna djela kako bi potvrdila svoje premise. Taj se registar iz dana u dan povećava, na njega ra­čunaju državne institucije poput zagrebačkog MSU-a, pa čak i njemu slične ustanove u susjednim državama. Dovoljno je spomenuti nedavno ne baš uspjelu izložbu Socijalizam i mo­dernost u zagrebačkom muzeju s duge strane rijeke Save. Da nije bilo suradnje, postav bi bio prikraćen za kapitalna djela, primjerice, slovenske skupine OHO. Kolekcija Marinko Sudac obuhvaća, između ostalog, i raritetne filmske vrpce, sti­mu­lativnu arhivu za autore dokumentaraca koji proučavaju zlatne šez­de­sete. U njezinu je registru trenutno preko 20.000 arte­fakata i dokumenata te je zasigurno vodeća ‘institucija’ takvog tipa u široj regiji. Djelatnici Kassákova muzeja očito su pre­poznali taj potencijal kada su njezina vlasnika i ekipu Instituta za istraživanje avangarde s velikim uzbuđenjem dočekali u Budimpešti.