U veljači 2012. navršilo se 88 godina od objavljivanja crno-bijelog linoreza bauhausovske orijentacije Farkasa Molnára u mađarskom avangardnom časopisu Ma pod uređivačkom palicom Lajosa Kassáka (peti broj za 1924.). Broj je izašao u Beču jer je njegov urednik zbog političkih nesuglasica s vodećim zagovornicima komunističke doktrine morao napustiti Peštu te je s nekolicinom bliskih suradnika u tuđoj sredini nastavljao svoj radikalni umjetnički aktivizam. Isti se linorez krajem siječnja našao na zidu Kassákova muzeja u središtu budimpeštanskog Óbuda (Stari Budim), ali u ponešto drugačijim okolnostima. Izložen je kao dio impozantne zbirke avangardne umjetnosti u vlasništvu Marinka Sudca te uz radove Ivane Tomljenović Meller. U međuvremenu je mađarsko društvo s Kassákova imena maknulo stigmu disidenta, a njegov se politički, književni i likovni aktivizam preselio na zidove simpatičnog muzeja (1976.) u nekadašnjoj palači obitelji Zichy. Četiri stoljeća stari dvorac neko je vrijeme u bliskoj prošlosti služio kao skladište vojne odjeće sve do 1945. godine. Iste je godine zbog posljedica siječanjskog granatiranja porušen Farkašev dvoetažni budimpeštanski studio, a njegova je stanara taj vojni manevar na kraju Drugoga svjetskog rata stajao glave.
Crno-bijeli linorez prikazuje izometrijski plan vile i stilski je blizak konstruktivizmu, općeprihvaćenom obrascu dvadesetih godina prošloga stoljeća, i to od Rusije do Nizozemske pa sve do jugoistočne Europe odnosno Balkana. Vjerojatno je činjenica stilske umreženosti europske avangardne umjetnosti između dva rata utjecala na sakupljačku strategiju hrvatskog kolekcionara. Na taj smjer svakako upozorava i naslov izložbe Krugovi interferencije kojim ekipa Instituta za istraživanje avangarde nastoji ostaviti upečatljiv dojam u prostorijama mađarskog muzeja posvećenog Kassákovoj mobilnosti. Taj je dojam važan i zato što se rijetko kad pruža mogućnost osvježavanja povijesne građe, inače pedantno obrađene i uredno arhivirane, koju više ne treba dovoditi u pitanje, naravno uz pretpostavku da će svako novo istraživanje samo potvrditi postojeće stanje stvari. Malo je toga u toj građi ostavljeno nedorečeno i gotovo da nema mjesta za neki veći zahvat. Nova ravnateljica muzeja, u europskim razmjerima jedinstvene institucije posvećene izričito umjetničkom eksperimentu, ipak je u pozdravnom tekstu u katalogu izložbe ustvrdila kako privatna inicijativa može promijeniti rakurs prema prošlosti. U stanju ga je mijenjati zato što se privatna kolekcija ne drži istraživačkog standarda nego ovisi o ‘nosu’ svojeg vlasnika. Strastveni je sakupljač neopterećen klišejima. On povezuje i istražuje njemu interesantne pojedinosti pa se gotovo na eksperimentalan način odnosi prema prikupljenoj građi. U takvim okolnostima, tvrdi Edit Sasvári, neminovno se diže prašina sa starih dokumenata, mijenjaju rakursi te se na njih baca novo svjetlo. Suradnju s Virtualnim muzejom avangardne umjetnosti iz Hrvatske ravnateljica doživljava kao novi, aktivistički pristup staroj materiji te kao mogućnost da se mrežom regionalnih veza uspostavi drugačiji pristup europskom modernizmu. Dakle, ne više na razini nacionalnog kompleksa ili prema hijerarhijskoj ljestvici središnjih i perifernih umjetničkih zbivanja, već obrnuto ‒ gleda ih kao mrežu paralelnih aktivnosti, međusobno povezanih te jednako vrijednih i važnih bez obzira na državne granice. Blisko metafori koju otvara početni dio naziva za privatni muzej iz Zagreba (Virtualni muzej avangardne umjetnosti).
Ekipa spomenutog muzeja od ranih začetaka ideje o virtualnoj instituciji koja će u punoj formi zaživjeti kao donacija gradu Varaždinu djeluje eksperimentalno. I njezin vlasnik (Marinko Sudac), i njezin direktor (Branko Franceschi) te povremeni i stalni suradnici (od Ješe Denegrija, Feđe Vukića pa sve do Želimira Koščevića) vlastitim angažmanom pokazuju da se povijesnu građu može aktivno uključiti u svakodnevicu umjetničkih zbivanja. Drugim riječima, potvrđuju tezu da se promocija kompleksne zbirke može ravnopravno nositi sa zbivanjima na suvremenoj umjetničkoj sceni. Potrebne su samo svježe ideje i neuobičajeni rakursi, poput sidrenja Titova broda u riječkoj luci početkom prošle godine. Na njemu su punih deset dana umjetnici radikalne provenijencije predstavljali radove koji su nastali kao otpor socijalizmu i komunističkoj doktrini. Ne zbog toga, prema tvrdnji vlasnika kolekcije, da bi se pokazalo kako je ‘pokret’ umjetničkog otpora u doba Željezne zavjese prema Zapadu imao razloga za duhovnu pobunu, nego zato da bi se ukazalo na mrežu nevidljivih veza između umjetnika koji se možda nisu poznavali, ali su upotrebljavali sličan jezik i metafore. Usidreni Galeb bio je više od pukog simbola za diktatora, njegova putovanja i represiju. Služio je kao metafora – Područje zastoja – za povezivanje različitih umjetničkih poetika. Nefunkcionalan kao ploveći objekt, ali zato kao skromno dizajniran kompleks u duhu šezdesetih, atraktivan za virtualnu vezu umjetnika od sjevera Poljske pa sve do jadranske obale. Tom se prigodom u Rijeci zatekao i Jaroslaw Kozlowski, poljski umjetnik međunarodne reputacije koji je zbog svojih autorskih gesta trpio nevjerojatnu represiju pod čeličnom upravom sovjetske administracije.
Postavljanje prekooceanskog ureda u New Yorku, točnije u Brooklynu tijekom listopada prošle godine (2011.) posljednji je manevar zagrebačkog Instituta prije odlaska u goste u mađarski dvorac. Tom je prigodom Branko Franceschi, osim što je američkoj javnosti uživo distribuirao ideju ‘nevidljivog muzeja’, postavio izložbu na temu psihodelije u kontekstu popularne glazbe i predkonceptualne prakse u bivšoj Jugoslaviji. Veći dio materijala na izložbi posuđen je iz Kolekcije Marinko Sudac. Hrvatska je publika izložbu mogla vidjeti u susjednoj Ljubljani u Galeriji ŠKUC kamo je preseljena krajem prosinca, a kritičari američkog tjednika Village Voice svrstali su je u petnaest newyorških top izložbi za prošlu godinu. Neiscrpnom entuzijazmu zagrebačkog kolekcionara treba svakako dodati projekt okupljanja članova slovenske umjetničke skupine OHO, četrdeset godina nakon što su se njezini članovi razdvojili i krenuli svaki svojim putem. Nekolicina u dolinu Šempasa, a drugi preko oceana u Ameriku gdje su nastavili razvijati doktrinu reizma prema kojoj su s lakoćom brisali granice između umjetnosti i svakidašnjice. Riječ je o vrlo inspirativnoj doktrini koja također, negdje iz drugog plana, diktira tempo i strategiju zagrebačkoga sakupljača avangardne umjetnosti. Slovenci su se okupili u prostorijama zagrebačkog MSU-a u jesen 2010. godine. Tom je prigodom renomirani pjesnik i član OHO-a Tomaž Šalamun istaknuo značaj okupljanja u zagrebačkoj instituciji. Naime, nakon njihove izložbe 1969. godine na Katarinskom trgu u nekadašnjem sjedištu muzeja (Preci), dobili su poziv za New York te je krenuo širi interes za njihovo djelovanje.
Recentna ‘okupacija’ Muzeja Kassák u duhu je zenitističke ideje o osvajanju europskog teritorija novim idejama i zajedničkim interesima. Kao što su svojedobno, između dva rata, glasnogovornici nove kulture propagirali duhovno zajedništvo, međusobno surađivali u časopisima te objavljivali i reklamirali jedni druge, tako je zagrebački kolekcionar u mađarsku metropolu otišao po sličnom zadatku. Otišao je uspostaviti aktivniju vezu između privatnog i javnog interesa. Naime, učio je na primjerima suradnje Kassákova (Ma) i vojvođanskog časopisa (Út), na modelu razmjene sadržaja između suradnika u Zenitu (Ivan Goll, Boško Tokin, Ljubomir Micić) te bliskih suradnika i kolega Lajosa Kassáka (Sándor Barta, Lajos Kudlák, Janos Mácza). Beogradska teoretičarka književnosti Vidosava Golubović u popratnom tekstu izložbe na temu suradnje balkanske i mađarske avangarde navodi nekoliko zanimljivih činjenica. Navodi podatak kako su vojvođanski avangardisti stupili u vezu sa zenitistima preko Beča, uz Kassákovo posredovanje. Zatim spominje Farkasa Molnára kao vrlo aktivnog suradnika u vojvođanskom časopisu tijekom 1924. godine. Navodi ime mađarskog kritičara (János Mácza) koji se zalagao za širu recepciju časopisa Zenit i njegovih suradnika. Isti je kritičar bio zaslužan za uvrštavanje Zenitovih publikacija na izložbu Revolucionarne umjetnosti Zapada u Moskvi 1926. godine. Gotovo sve publikacije koje u tom kontekstu navodi beogradska teoretičarka sastavni su dio Kolekcije Marinko Sudac te su do sredine travnja bile izložene u vitrinama mađarskog muzeja. Primjerice, Micićeve publikacije (Kola za spasavanje, Aeroplan bez motora), roman i zbirka pjesama njegova brata Ve Poljanskog (77 samoubica, Panika pod suncem), roman i zbirka poezije Marijana Mikca (Fenomen majmun i Efekt na defektu), objavljeni brojevi časopisa Zenit, reklamni letci koji su ih pratili itd.
S druge strane, nakana je Kolekcije bila predstaviti i gotovo nepoznate hrvatske autore u stranoj sredini i sučeliti ih s kolegama iz susjednih regija. Premda su bili aktivni u razdoblju ‘umjetničke Internacionale’, njihova je ambicija bila posve drugačijeg smjera. Primjerice, Ivana Tomljenović Meller kao bauhausovski đak na izložbi se našla tik do Farkaša Molnára. Za razliku od mađarskog kolege koji je intenzivno slijedio weimarsku umjetničku doktrinu, ona je za račun zavodljive svakodnevice u potpunosti zanemarila umjetničku karijeru. No, u konstelaciji dinamične kolekcije i njezina vlasnika sve je moguće. Čak je moguće ispraviti nedostatak spomenute ambicije – uz napomenu kako je sličan tip indiferentnosti posve neshvatljiv novim naraštajima umjetnika. Ostavština Travelera čudesan je materijal koji se također našao na promotivnoj listi za Budimpeštu. Sudeći prema nedavno pronađenim kolažima, fotografijama i pisanim dokumentima, manje je poznata zagrebačka grupa svoja zajednička druženja, sastanke i putovanja sa zadrškom smještala u područje umjetnosti. Zbog toga je gotovo osam desetljeća ostala u anonimnosti, čekajući na pravi trenutak i kolekciju koja će je gurnuti na danje svjetlo. Za početak to je recentni iskorak prema mađarskoj metropoli. Braća Plavšić, Čedomil i Dušan, pa nezaobilazni arhitekt Josip Seiessl, zatim Miho Schön, zaljubljenik u avione koji će ga stajati glave, pa somnambul Vlado Martin Pilar koji će stradati zbog genetski urođene potrebe za noćnim šetnjama, neistražen su kompleks hrvatske umjetničke scene. Oni su, prirodno, u početku gravitirali zenitističkim idejama, no svojevrsnim su ‘umjetničkim nemarom’ vrlo rano nagovijestili nove oblike umjetničkog aktivizma. Kao da su, između ostalog, nagovijestili i elemente ‘gorgonaške’ strategije u zlatnim šezdesetima. Zagrebački su ‘putnici’ posebnu pozornost poklanjali fotografiji, albumima i kolažima, dakle svemu što je blisko mediju pokretnih slika, pa su i na medijskoj razini pravdali zajednički naziv za skupinu. Priča o kolekcionarevu ‘nosu’ svoj je epilog, na koncu, dobila prikupljanjem ostavštine Travelera te vrlo jasno kaže da se minimalne promjene u percepciji prošlosti zbivaju zaslugom pojedinca ‒ izravnim angažmanom, eksperimentalnim duhom, brojnim putovanjima i kontaktima te živom suradnjom s umjetnicima, a ako oni nisu živi tada sa čuvarima ili nasljednicima začudnih materijala. Nikako prema katalozima, strogim pravilima kustoske prakse ili u sjeni trome institucije.
Zbog raznorodnog materijala koji je zagrebački kolekcionar u međuvremenu prikupio na svojim putovanjima diljem srednje i jugoistočne Europe, svaka ozbiljnija izložba u regiji na temu avangardne umjetnosti 20. stoljeća – zaključno s početkom osamdesetih – nužno mora posegnuti u njegov registar i posuđivati reprezentativna djela kako bi potvrdila svoje premise. Taj se registar iz dana u dan povećava, na njega računaju državne institucije poput zagrebačkog MSU-a, pa čak i njemu slične ustanove u susjednim državama. Dovoljno je spomenuti nedavno ne baš uspjelu izložbu Socijalizam i modernost u zagrebačkom muzeju s duge strane rijeke Save. Da nije bilo suradnje, postav bi bio prikraćen za kapitalna djela, primjerice, slovenske skupine OHO. Kolekcija Marinko Sudac obuhvaća, između ostalog, i raritetne filmske vrpce, stimulativnu arhivu za autore dokumentaraca koji proučavaju zlatne šezdesete. U njezinu je registru trenutno preko 20.000 artefakata i dokumenata te je zasigurno vodeća ‘institucija’ takvog tipa u široj regiji. Djelatnici Kassákova muzeja očito su prepoznali taj potencijal kada su njezina vlasnika i ekipu Instituta za istraživanje avangarde s velikim uzbuđenjem dočekali u Budimpešti.